Kinema naše mladosti

Ne znam kada je tačno Kinema otvorena, niti imam namjeru pretresati internet i prijatelje u potrazi za takvim podatkom. Jednostavno je suvišan. Poenta je da želim pisati o zlatnom razdoblju tog kultnog okupljališta moje generacije, na možda malo i romantiziran način, a datumi i suhe činjenice samo bespotrebno bi opteretili storiju.

Elem, Kinema je svoj najbolji period doživjela neposredno nakon rata, dakle iza 1996. godine. Bio je to poveći prostor za sarajevske standarde, jer obično su ti „atmosferični“ kafići bili u nešto manjoj kvadraturi.

Nalazila se pored, odnosno iza bivše „Olomanke“, još jednog kultnog prostora, ali iz nekog drugog vremena (osamdesete). Prije prvih ulaznih vrata, morali ste ući u mračni hodnik (nikad mi nije bilo jasno zašto taj dio nije bio osvjetljen). Vikendom bi, iza osam sati navečer, taj prostor bio ispunjen ljudima koji su željeli ući u kafić. Ukoliko je unutra bila gužva, u čekanju, u toj masi, je znalo proteći i dobrih sat vremena. Međutim, ako vas tip s vrata prepozna kao staru mušteriju, što je bilo u mom slučaju, onda nikakav red za vas ne bi važio.

U narednoj prostoriji je bila manja gužva i iz te „pretkomore“ biste konačno ulazili u Kinemu, i to brže nego iz mračnog hodnika, prve prepreke.

Unutra je svjetlo igralo nekoliko verzija plesa. Centralni dio kafića je bio u crvenkastom polumraku i u tom djelu se nalazilo platno na kojem su se prikazivali filmovi, obično klasici. Imali ste potom manje i više osvjetljenih dijelova, ali svaki je nosio posebnu čar, od onih sa sečijama i visokim stolicama, to onih s malim šankovima.

Konobari su bili posebna priča. Ne znam da li je to sada samo plod moje mašte, ali nikad prije i nikad kasnije nisam nabasao na takve virtuoze svog zanata. Skoro da je pogled bio dovoljan za komunikaciju, a piće niste morali čekati satima, kao u nekim „fensi“ sarajevskim objektima. Usluga je bila besprijekorna. Također, bili su to jednostavno ljudi koji su mogli naći zajednički jezik sa svakim. Da, to je bilo mjesto na kojem je vladala nulta tolerancija na samoću.

Ono što je Kinemu također činilo posebnom jeste vlasnik. Vlado. Ne odaje dojam uspješnog ugostitelja na prvu loptu, naprotiv. Uvijek nekako suzdržan, čudno ljubazan i povučen. Međutim, znao je njegovati klijentelu. Na svaki rođendan Kineme (datuma se tačnog ne sjećam) za sve goste je bila besplatna jedna vrsta pive i jedna vrsta soka. Zvuči kao alkoholičarski raj – piješ dok zalihe traju. Sjećam se dobro jednog tog rođendana, moji kumovi i ja stalno smo ponavljali, ispijajući silne flaše – „ovo kao da je džabe“.

Još dva ili tri puta godišnje se desi takav hepening – džabe piva. Vlado je, također, kao pravi gazda, nerijetko znao počastiti stalne mušterije. Ali, imam osjećaj, da to nije radio kalkulantski, već, iskreno, od srca. I to je jedan od razloga koji nas je kao magnet privlačio u Kinemu – nije stvar u novcu ili besplatnom piću, već u odnosu. A u takvom odnosu postižeš ono što 99,9 posto kafana nema – da se tu osjećaš kao kod kuće.

I zaista, bilo je nečeg umirujućeg u toj atmosferi – većinu ljudi tu poznaješ, barem iz viđenja, ako nemaš sada novca da platiš, platit ćeš drugi put, a u slučaju tuče, koje su se i ovdje redovno događale, biti ćeš zaštićen ako nisi prvi počeo.

Iako se, na prvi dojam, ta polumračna Kinema, obavijena mirisom pive i svježe okrečenim zidovima, ne čini kao naročito romantično mjesto, ovdje su se rađale male i velike ljubavi. Nekoliko puta mi se desilo da svjedočim upoznavanju nekog para u Kinemi, a da te golupčiće i nakon nekoliko godina vidim kako nerazdvojni šetaju trotoarima.

Nažalost, ta i takva Kinema je doživjela sudbinu većine sarajevskih kafića. Nakon okončanja imovinskog spora, zgrada je pripala nekome ko se ne zove Vlado, a taj neko ju je srušio da bi napravio nešto „puno ljepše i bolje“. Još čekamo da se to desi.

Vlado je, pak, otvorio Kinemicu u prolazu između FK Sarajeva i McDonaldsa i taj kafić je imao neki svoj šarm. Trajao je sedam-osam godina, da bi Vlado preuzeo legendarnu Slogu i nazvao je: Sloga-Kinema. Kosmička je pravda da tip poput njega preuzme prostor sa takvom slavnom prošloću kao što je Sloga, gdje su još moji roditelji plesali.

Kada mi danas mlađa raja priča o toj Vladinoj Slozi, osjetim djelić one spontane i neobavezujuće atmosfere. Tu se danas organizuju dobri koncerti, jednom sam svjedočio čarobnom nastupu Rundekovog trija. Vikendom je Sloga puna, a radnim danima tu vrte piruete neki plesači (kurs, rekreacija, šta li je) i, koliko znam, i njima je super. Što mi je neobično drago, jer nešto što nosi ime Kinema i ne zaslužuje drugačije nego – happy end.