Bilo je to vrijeme kada smo vjerovali u bajke. Sami kraj 1998., tek tri godine nakon što smo izašli iz krvavog rata, preciznije agresije. Smatrali smo, u tom trenutku, da nam može biti samo bolje, da Bosnu i Hercegovinu čeka fantastična budućnost nakon što smo konačno pronašli i skupo platili put do slobode.
Bilo je to, dakle, i vrijeme fanatičnog patriotizma, neko bi pomislio da je i danas tako, ali nije ni izbliza. U tadašnjoj atmosferi svi međunarodni sportski događaji bili su poseban doživljaj. Za razliku od danas, slavili smo čak i one utakmice u kojima smo bili poraženi. Bilo nam je ponajprije važno da se zastava s ljiljanima zavijori na ekranima u takozvanim prijenosima evrovizijske razmjene, a svaka pobjeda bi bila fenomenalan bonus.
I puno je sada tih historijskih mečeva iza nas, ali jedan je poseban u srcima većine. Pobjeda košarkaške reprezentacije BiH nad Hrvatskom u Splitu 28. novembra 1998.
U uvodu treba napomenuti da je košarka prvi timski sport kroz koji je BiH došla do učešća na jednom evropskom prvenstvu. To je omogućila FIBA, tada pod vodstvom Bore Stankovića, jedna od prvih velikih sportskih organizacija koja je primila BiH u svoje okrilje i to u periodu ratnog vihora. Zahvaljujući tome, bh. košarka je ostvarila rezultat koji je i do danas ostao neuhvatljiv, osmo mjesto na EP u Njemačkoj 1993. Naš Sabahudin Bilalović je bio prvi strijelac tog Prvenstva.
Godine 1995. se nismo plasirali na EP, zatim smo igrali na Eurobasketu u Španiji 1997. (osvojili 15. mjesto), da bi došle te famozne kvalifikacije za EP u Francuskoj 1999. godine. Sastav grupe nije obećavao, bili smo u bubnju s velesilama Hrvatskom i Litvanijom, ali već smo na startu najavili senzaciju. Prvo smo sredili Litvance na njihovom parketu, a zatim i naše susjede u noći za pamćenje, u nikad „krcatijoj“ Skenderiji, 74:67.
I u trenutku nama svojstvene euforije, prizemljila nas je Litvanija, nekoliko noći prije tog famoznog 28. novembra. Došli su sa Arvydasom Sabonisom, koji se reprezentaciji priključio najviše zahvaljujući štrajku u NBA ligi, gdje je nosio dres Trailbrazersa. Najveći evropski košarkaš svih vremena, zvanično (izvinite Dražene, Toni, Dirk…).
Naši igrači su mislili da svejedno Sabonis neće odigrati naročitu partiju jer litvanski div pola godine nije imao poštenog treninga. Mislili su da će ga selektor izvesti tek onako, kao mećku, da otpleše svoje na zagrijavanju i da nas samo prepadne. I ne znam da li je bio uspješan u plašenju, ali se svakako potrudio da nam zagorča život, ali ne „plesom mećke“, već koševima, asistencijama i skokovima. I priredio nam debakl usred Sarajeva.
Tada su pojedini mediji već počeli slati depresivnije tonove prema košarkaškoj reprezentaciji, brzo su se zaboravile pobjede s početka kvalifikacija. Pred put u Split niko nije bio optimista, mnogi su čak govorili da će nas Hrvatska ovog puta zgaziti jer nećemo imati podršku Skenderije iza leđa i da nam se, jednostavno, neće ponoviti „slučajnost“ da ubacimo više koševa iz prostog razloga što ne posjedujemo kvalitet.
I zaista, kada danas pogledate tu našu ekipu i pročitate imena klubova u kojima su tadašnji bh. reprezentativci igrali, rekli biste – ništa posebno. Prva i neprikosnovena zvijezda bio je Nenad Marković, tada košarkaš francuskog Limogesa. Za reprezentaciju davao i posljednji atom, najzaslužniji za pomenute trijumfe nad Litvanijom i Hrvatskom. Imao nevjerovatnu ruku, ali bio i nevjerovatan ters (ne znam da li je i danas u tom stanju svijesti, kažu da se malo „smirio“).
Popularni Neno bio je upravo najava te nikad dočekane ljepše budućnosti s početka teksta. Pravi sportista, ali i bezobrazan kada zatreba, uporan do besvijesti. Fajter. Da, bio je kao ta najava koja se nikad nije realizirala, jer budući „vladari“ Bosne i Hercegovine ni izbliza nisu imali te osobine.
Drugi čovjek tima bio je Gordan Firić. Koliko miran van parketa, toliko srčan na terenu, nerijetko mirne ruke kada utakmica „puca“. Veći dio karijere proveo u Italiji
Zatim , tu je bio i Samir Avdić, čuvena „četvorka“ BiH, spreman poginuti za svaki zadatak u odbrani i napadu. Dževad Alihodžić, izuzetno zahvalni odbrambeni specijalista, dugogodišnji centar Cibone. Tu su još bili Samir Lerić, Haris Mujezinović, Ivan Opačak, Abdurahman Kahrimanović, Jasmin Hukić i Damir Mirković. Sjajni momci, dobri košarkaši, ali i danas sam ubijeđen da nijedan od njih od karijere nije napravio ono što je zaista mogao. Pogotovo Hukić i Mujezinović, u početku možda i NBA potencijali.
Selektor Sabit Hadžić. Nikad se nije otarasio predrasuda da nije kakav strateg, ali rezultati donekle ipak demantuju zle jezike.
S druge strane je bila izuzetno moćna Hrvatska, koja je tri godine ranije bila bronzana na EP u Atini, odnosno srebrena 1992. na OI u Barceloni. Ekipu je predvodio centar Boston Celticsa, legendarni Dino Rađa, koji je s Jugoplastikom bio klupski prvak Evrope. Igrači kakve danas zovemo modernim centrima – takav je Rađa bio prije 20 godina.
Zatim, za Hrvatsku je igrao i Arijan Komazec, prvi strijelac italijanskog prvenstva, a vrijedi spomenuti i čovjeka koji je bio u fokusu tih kvalifikacija, Damira Mulaomerovića, tada vjerovatno najboljeg „pick’n’roll“ play u Evropi.
Kako sam kasnije saznao roveći po njegovoj prošlosti kao sportski novinar, Tuzlak Mulaomerović i nije imao previše izbora kada se odlučio da igra za Hrvatsku umjesto za reprezentaciju svoje prave domovine. Neću reći da je bio ucijenjen, ali… Uglavnom, tih godina u BiH je Damir bio jedna od najomraženijih osoba. Danas možda pokušava vratiti svoj dug Bosni i Hercegovini, kao selektor, ko zna šta se u njegovoj glavi roji… Znam da mu je većina, svejedno, oprostila.
Vratimo se tekmi. Kada pomenutoj trojici hrvatskih reprezentativaca dodate i igračine tipa Tabak, Giriček, Mršić (Veljko, ne Damir) i Vujčić, dobijate sasvim jasnu sliku o nadmetanju mačke i miša. No, upravo zbog takvog odnosa snaga utakmica je i dobila etiketu – epska.
Prepričavati iz minute u minut dešavanja na Gripama ne bi bilo smisla. Dakle, idemo ukratko.
Navijača nije bilo puno, a najviše ih je bilo iz zapadne Hercegovine, „popularne“ Herceg-Bosne. Utakmica s malo koševa, klasična klackalica. Tvrdo, neizvjesno do kraja. Zadnji minut, neriješeno, 63:63, nakon što je Rađa pogodio bacanja. Dvadesetak sekundi je ostalo, naši imaju cijeli napad. Lopta u rukama Markovića. Dribla, pokušava probiti, Giriček mu visi na vratu, sve traje cijelu vječnost. Tada Alihodžić pravi uspješan blok, Marković izlazi sam na tricu i – pogađa!
Trojka koja je ostala uklesana u kamenu, koju ću pamtiti dok sam živ. Imao je Neno milion takvih poena u karijeri, čak je pripadao rijetkoj sorti košarkaša kojima ne zadrhti ruka kada se sve lomi i kada su nervozni, već upravo suprotno. I ta trica na Gripama kao da je s nekim pasjalukom izletjela iz Markovićevih ruku i proletila kroz mrežicu. Kao plod nekog tersluka, a ne prirodnog šuta.
Što se ostatka meča tiče, preostalih 10 sekundi Mulaomerović i Marković su pogodili po jedno slobodno bacanje, da bi Damir još pokušao izboriti produžetak šutem za tri, ali ostalo je, srećom, 67:64 za BiH. U tom trenutku, u Bosni i Hercegovini nastao je delirij, dok je na Gripama bio obrnut prizor. Zvižducima i kovanicama publika je častila naše igrače i stručni štab.
Hrvatski novinari djelovali su izgubljeno na press-konferenciji. Nije taj poraz puno značio u rezultatskom smislu, svejedno su se Hrvati opet plasirali na EP, ali jednostavno ga nisu očekivali. Ne sjećam se ni šta smo pitali selektore, bilo je bitno što prije izaći iz dvorane, da se svi skupa, novinari, izgrlimo i izljubimo. Do nas su već došle informacije da se pjesma razljeva ulicama bh. gradova.
Nakon „pressa“, požurili smo u hotel da s košarkašima podijelimo dojmove. Oni su bili radosni, prirodno, ali i djelovali veoma iscrpljeno, utakmica je iz njih izvukla i posljednje kapi znoja. Nisu mogli dočekati da sjednu u autobus i pojure prema granici. U skladu s tim, brzo smo se spakovali i krenuli.
Mala grupa novinara i članova delegacije Košarkaškog saveza BiH vozila se u kombiju, a iza i ispred tog vozila i autobusa s igračima bila je pratnja, zadužena za čuvanje Ejupa Ganića, tadašnjeg predsjednika KSBiH, ujedno i visoko pozicioniranog političara.
Upravo ta pratnja s „ninaljkama“ je spriječavala da se autobus i kombi bilo gdje zaustavljaju, samo smo povremeno usporavali putem kroz BiH. A kakav je to tek put bio, bosanska verzija „Čarobnjaka iz Oza“ i putovanja cestom od žute cigle. Čudesno.
U svakom većem mjestu dočekivali su nas ljudi kojima su se pjesme i suze radosnice slijevale niz lice. Zastave, navijanje, apsolutna euforija… Ne sjećam se precizno šta se u kojem gradu dešavalo, jedino mi je ostala kristalno jasna slika iz Konjica, gdje su ljudi ljubili gume od autobusa. Bio sam mladi sportski novinar i mislio sam da ću se tek nagledati takvih prizora. Nisam više nikad.
U toj mojoj psihodeliji na neobičnom putovanju bh. stazom sreće vjerovatno je udjela imala i činjenica da sam slistio trećinu kartona pive koju nam je neko, onako podmuklo, ubacio u kombi. I tu je bio problem zbog nezaustavljanja vozila. U neka doba svima nam je do te mjere pritužilo da smo jedva izdržali do Sarajeva, a da ne popišamo jedni druge.
A dolazak u Sarajevo je također bio poseban. Nismo očekivali da će nas iko dočekati, ali tristotinjak navijača odlučilo je i zoru dočekati, ako treba. „Bosna, Bosna“ orilo se ispred Vječne vatre u noći koji ja zauvijek ostala zapisana, barem sada, na ovom blogu…
Kada podvučemo crtu, teško je pronaći racionalno objašnjenje tolike radosti u našoj državi, tih ulica sreće kroz koje smo prolazili tokom puta iz Splita. Utakmica je bila kvalifikaciona, a Hrvatsku smo kasnije dobili i na EP, predvođeni Mirzom Teletovićem, ali nije bilo ni blizu te tadašnje euforije.
Pobjeda lijepa kao obećanje o boljem životu. Nikad ostvareno obećanje. Svejedno, bilo je lijepo toliko se bezobrazno kupati u radosti, makar će neko reći da je sport samo igra. A nije. Dokaz je 28. novembar 1998. i ta divna splitska noć.
triujedan 